|
|
|
FIZIOTERAPEUTSKI PRISTUP OSOBAMA SA SPAZMOM
|
|
|
|
|
| Spazam |
Spazam je motorička disfunkcija koju karakterizira povišeni tonus mišića (posebno skupine antigravitacijskih mišića) uz sporije kretnje i tendenciju kontrakturama. Posljedica je bolesti, odnosno oštećenja kortikospinalnih (piramidnih) putova dijela središnjeg živčanog sustava, koji je "zadužen" za funkciju naše voljne motorike. Spazam karakterizira elastični otpor na pasivno istezanje mišića, a po prestanku istezanja dio tijela koji smo istezali vraća se u početni položaj. |
| Mišićni tonus |
Mišićni tonus je osnovna napetost mišića, koja uvijek postoji ali s
različitim intenzitetom. Tako će se mišićni tonus razlikovati kada
nešto radimo ili kada se odmaramo ili spavamo. Isto tako na mišićni
tonus utječu optički podražaji, te auditativna i emocionalna stanja.
Neke emocije mogu izazvati porast tonusa, kao kod ljutnje i bijesa,
dok žalost, tuga i slično mišićni tonus smanjuju.
Hipertonija je stanje povećanog mišićnog
tonusa koje nastaje kao posljedica oštećenja ili oboljenja
centralnog neurona. Ukoliko se radi o oštećenju ekstrapiramidnog
puta, tada dolazi do povećanja mišićnog tonusa poznatog pod nazivom
rigor. |
| FIZIOTERAPEUTSKI PRISTUP OSOBAMA SA SPAZMOM |
U rehabilitacijskom procesu osoba s oštećenjem mozga
fizioterapija ima značajnu ulogu u oporavku motoričkih funkcija.
Problemi mišićnog tonusa i njihov tretman predstavljaju vrlo važan
segment fizioterapeutskog tretmana, budući da je optimalan mišićni
tonus osnova pokreta, reakcija balansa i funkcionalnih aktivnosti. Neurofizioterapija zasniva se na znanstvenim osnovama i to prvenstveno na neurofiziologiji, te na analizi i primjeni normalnog pokreta (kineziologija, biomehanika). Fenomen neurospastičnosti posebno je značajan u fizioterapiji, jer daje znanstvene pretpostavke za oporavak određene funkcije središnjeg živčanog sustava nakon njegova oštećenja, uz pravilnu stimulaciji i primjenu adekvatnog oblika fizioterapije. Općenito u tretmanu pacijenta s oštećenjem mozga, pa tako i u tretmanu spastičnosti vrlo je važno procijeniti optimalnost samog tretmana i cjelodnevnih pacijentovih aktivnosti. Stimulacije pacijenta koje nadilaze njegove trenutne sposobnosti prihvaćanja takvih informacija i normalno reagiranje na njih mogu izazvati daljnji porast spastičnosti i kompenzacija. Nasuprot tome, nedovoljno stimuliran pacijent bit će prepušten vlastitim kompenzacijskim strategijama pokretanja i ponovno će biti izložen riziku razvoja spastičnosti. Optimalnost tretmana predstavljaju one stimulacije koje su istovremeno dovoljno visoke, ali i odgovarajuće niske da ih pacijent može prihvatiti i integrirati u svoj središnji živčani sustav, te na njih odgovoriti normalnom pokretljivošću, normalnim reakcijama balansa, na osnovi normalnog posturalnog tonusa. Jednom integrirane u živčani sustav postaju temelj za izgradnju novih, složenijih pokreta i motoričkih vještina pacijenta, te vode maksimalno normalnom (optimalnom) oporavku motoričkih funkcija. (Z. Maček, viši fizioterapeut, "Glava gore" br. 8, 2002.) |
|
|
|
