EMOCIONALNI PROBLEMI INVALIDA


Psihijatrijski poremećaji u populaciji invalidnih osoba i kako se nositi s invaliditetom

 U čemu je problem?

Svako nastojanje, u većoj ili manjoj mjeri, da se invalidu pomogne - human je postupak, ali i potvrđuje njegovu potrebu za tom pomoći.

Poznavajući emocionalne probleme invalida i njegove okoline potražimo najprimjereniji stav

Ostvarenje pristupa bilo kojemu problemu ljudske djelatnosti ovisan je o spremnosti sudionika da se sučele s istinom. Nesklad u odnosima, nerazumijevanje problema, strah od spoznajnog napora, a iznad svega mogućnost prepoznavanja vlastitog položaja pri spoznaji istine, donosi velike otpore razumijevanju i rješavanju mnogih pitanja koje svakodnevno susreće pojedinac ili skupina. Posebno su intenzivni spomenuti otpori kada je riječ o invalidnim osobama. Taj je otpor prisutan, poglavito, u invalida, no nerijetko ga nalazimo i u onih koji se njima bave sa svrhom poboljšanja kvalitete njihova života.

Povratak na vrh

Povratak na vr

Počnimo odmah i s porukom o primjerenu postupku s invalidom: Ne pomažimo mu više no što mu je to objektivno potrebno. Vještina je procijeniti pravu mjeru. Veća pomoć no što je neophodna vodi do regresije i do sekundarne dobiti. Sekundarna dobit izvor je nove agresije i autoagresije u invalida i njegove okoline (posebno pomagača). Nikada nije previše naglasiti kako je želja da se agresija i autoagresija ne razviju jedno, a okrutna stvarnost drugo.

Osjećaj manje vrijednosti bi, po psihoanalitičarima, bio doživljaj kastriranosti. Kastracijski kompleks nosi u sebi atribut necjelovitosti, a invalid je necjelovita osoba zbog tjelesnog ili funkcionalnog nedostatka. Kastracijski je kompleks izvor razine samopoštovanja i razvoja već opisanih obrambenih mehanizama u invalida. Kada se već koriste spolni pojmovi (o koje se psihoanaliza upire), tada je nezaobilazno spomenuti i spolni život invalida. Spolna želja može oslabjeti zbog osjećaja manje vrijednosti i zbog pretvaranja libida u obranu od libida (kontrakateksa). No, invalidnost može postati i prednost.

Ako je invalidnost simbolična kastriranost, a po S. Freudu žene su bića bez spolnog organa, dakle kastrirane, tada bi žene invalidi mogle postati privlačne za skupinu muškaraca koje plaši prevelika ženska dominacija. Muški bi invalidi, pak, mogli biti privlačni za skupinu žena u kojih majčinski osjećaj dominira nad erotskim (maleno se dijete, zbog svoje biološke nemoći, može također doživjeti kao kastrirana osoba).

Nekoliko je puta spomenuta agresija i autoagresija u invalida. Naizgled su invalidi mirni i tihi, svjesni svojih ograničenja i spremni prihvatiti okolinu onakvom kakva ona jest s obzirom na to što u većoj ili manjoj mjeri o njoj ovise. Pomnijom analizom njihovog psihološkog stanja prepoznajemo prikrivenu, a nerijetko i otvorenu agresivnost. Ona se očituje u negativizmu, odnosno u odbijanju komunikacije i sudjelovanja u skupnoj djelatnosti. Takvo je ponašanje posljedica kompeticije koja je, uglavnom, na njihovu štetu. Moguće će invalid prihvatiti skupinu invalida gdje obično ne izostaje verbalna, češće neverbalna usporedba svojih mogućnosti s drugima. Rigidno ponašanje pripada dijelu agresivnih obrana. Agresija u invalida dolazi na mjesto neostvarenih i potisnutih libidnih potreba. Navedeni problemi u invalida upućuju na zaključak da oni nisu prihvatili stvarnost, tj. vlastita ograničenja. Agresija je odgovor na nepravdu sudbine koja se projicira na okolinu, najčešće na najbliže. Agresivni je odgovor usmjeren i prema sebi samome, što rezultira depresijom i psihosomatikom. Postoje i oni invalidi koji su prihvatili stvarnost. Oni su ostvarili i samopoštovanje za one sposobnosti koje mogu obnašati. Zrelost njihove osobnosti im omogućava primjerenu komunikaciju s okolinom, što okolina rado prihvaća.

Postoji agresija i autoagresija okoline invalida. Jasno je da govorimo o nesvjesnom, te ovo izlaganje može dovesti i do negodovanja. Zašto bi okolina invalida bila agresivna. Prije svega stoga što invalid usmjeruje razmišljanje osoba u okolini na mogućnost njihova vlastita invalidiziranja, odnosno, psihoanalitički rečeno, na mogućnost kastriranja. Takva je mogućnost prisutna zbog osjećaja krivnje koji se stvarao tijekom života zbog konflikta ljudske prirode i niza zabrana koje zovemo civilizacijom. Osjećaj krivnje izaziva potrebu za samokažnjavanjem (obrana kojom se simbolički ublažava ili otklanja kažnjavanje sa strana autoriteta), te je depresija, kao izraz autoagresije, nerijetko prisutna u osoba okruženja invalida. No vratimo se njihovoj agresiji prema invalidu. On je ne samo opterećenje, koje se ne priznaje tako lako, već i savjest svakoga koji ga promatra (invalid je opomena za moguće kažnjavanje krivca). Agresija prema autoritetu je klasična reakcija svakoga; rijetke su osobe koje život prihvaćaju s radošću kao učitelja.

Povratak na vrh

Osvrnimo se najprije na okolinu. Ona mora znati da invalid nije samo osoba ograničenih mogućnosti koja treba pomoć. Riječ je o osobi koja je ostvarila emocionalni stav prema sebi i okolini u kojem pored manifestne submisivnosti ima prikrivene agresije. Pored toga svatko tko radi s invalidom treba preispitati svoju motivaciju za taj svoj rad. Koliko je ona rezultat osjećaja krivnje (koja obvezno nosi u sebi agresiju) a koliko rezultat zrelih nastojanja za pružanjem pomoći tim osobama. Niti jedna motivacija nije bez neke koristi odnosno sekundarne dobiti; jedna je korist već spomenuta: smanjenje osjećaja krivnje zbog tko zna čega i tko zna kada. Prihvatljiva bi korist bila potreba za upoznavanjem jednoga drugoga svijeta, svijeta invalidnosti; ta je motivacija zrela i može biti povezana sa znanstvenim zanimanjem.

Invalide treba usmjeravati prema spoznaji i prihvaćanju stvarnosti u kojoj se oni nalaze. Ne treba ublažavati njihov položaj koji oni dobro znaju i osjećaju. Razgovor o njima samima, uključujući i stvorene agresivne stavove prema sebi i okolini, treba voditi postupno i oprezno. Takav je pristup za mnoge bolan ali ga invalid radije prihvaća nego glumljeni stav kako je sve u redu. Invalid, s realnim stavom okoline, osjeća da je prihvaćen onakav kakav on odista jest. Tek tada je moguće svoju invalidnost prihvatiti kao životnu školu u kojoj se može više naučiti no što to mogu naučiti oni drugi, ne invalidi.

Govorimo li mi o prednosti invalida? Da, i pri tome nema dvoličnosti.

Povratak na vrh

invalidnostpravaiz tiskadownloadlinkovikontakt